Život je ponekad kao roller coaster

život
osobni razvoj

Napisala Mateja Marinić

mag. rehab. educ. edukantica psihoterapijskog pravca transakcijska analiza

Mnogo puta sam rekla, i napisala, koliko nisam fan rada na sebi “u nekoliko koraka”.

Ponekad, u radu s klijentima, još jače osjetim tu potrebu i želju da se neke stvari “riješe brzo”. Pogled koji osoba usmjerava prema meni dok mi postavlja pitanje: “Što trebam učiniti?”, “Recite mi što je sve potrebno napraviti?”, “Koliko ‘ovo’ (?) traje?” u meni izaziva mnogo različitih osjećaja – istinsko razumijevanje koje imam prema klijentu istovremeno pomiješano sa zbunjenošću.

Danas, posebice u području mentalnog zdravlja/psihologije/neuroznanosti, toliko toga znamo i sigurno ćemo još mnogo toga nastaviti otkrivati i učiti o samima sebi.

U sva ta znanja ulazi i naša potreba za kvantificiranjem, mjerenjem, izračunom, izradom plana, strategije i točnih, preciznih koraka. Želimo organizirati, posložiti, raspodijeliti, odrediti gdje točno nešto pripada, ocijeniti sa “uspješnim” ili “neuspješnim”. Kada ne uspijemo, zbunjeni smo, razočarani, sumnjamo u sebe i u to što radimo. Konačni rezultat svega navedenog je da i od sebe počnemo očekivati napredak i oslobođenje od nečega što nas muči u kratkom periodu vremena – samo nam treba netko da nam kaže što trebamo učiniti i na koji način.

Osobno mi se čini da ćemo tako nastaviti i dalje. Ići ćemo, više-manje, tim putem jer to je ono što nas čini takvima kakvima jesmo kao ljudska bića.

“U redu, koja je onda uloga psihoterapeuta, ako on ne radi u nekoliko, “jednostavnih”, koraka, u kratkom periodu vremena?”

Ne znam koja je uloga svakog pojedinog terapeuta jer ne znam što je svaki od njih, prvenstveno kao ljudsko biće, spoznao (i nastavlja spoznavati) u vezi samoga sebe, na svom osobnom životnom putu. Ulogu si, na temelju toga, dajemo sami pa onda iz te uloge služimo onima koji pokucaju na naša vrata, sjednu nasuprot nas i provode određen period vremena u razgovoru s nama – i mi s njima.

Ono što se postepeno, sloj po sloj, otkriva u mojoj vlastitoj ulozi terapeuta je da osobi koja dođe, i kakva god ona očekivanja imala od sebe (ili mene), u tom procesu usmjerim pozornost na jačanje povjerenja u samu sebe. Zašto? Zato što smo sigurno mnogo puta u životu odustali od sebe i povjerenje usmjerili prema drugoj osobi. Vjerovali smo da “ta osoba” zna što je najbolje za nas. Vjerovali smo joj kada je rekla tko smo mi, što smo sada i što ćemo biti u budućnosti. Točka povjerenja se češće nalazila izvan nas samih, u nekoj drugoj osobi.

Kada primjetim trenutak u kojem je osoba (bila) dosljedna sebi, kada je u nekom momentu, nekim činom, usmjerila fokus prema sebi i onome što joj je potrebno – to nastojim istaknuti, dodatno osvijetliti. Kako bi i ona usmjerila pozornost prema tome. Kako bi to još bolje sagledala i jasno vidjela. Kako bi točku povjerenja vratila u samu sebe. Tamo gdje doista pripada.

Život se događa na nebrojeno mnogo načina svakom od nas. 

Život je ponekad pravi rollercoaster.

Ako se odlučimo hrabro živjeti svoj život, u skladu sa sobom, s onime kako doista osjećamo da želimo, taj rollercoaster će biti još jači, još intenzivniji jer mnogi oko nas ne žive u skladu sa sobom.

Dok sjedimo u tom sjedalu, dok se na milijun načina izvrćemo i prevrćemo, dok smo u jednom trenu okrenuti naglavačke pa uspravno, važno je imati uporište. U samome sebi. Povjerenje, vjera u samoga sebe, dosljednost sebi gradi to uporište.

Povjerenje da ćemo, iako smo se u određenom trenutku okrenuli naglavačke, iako nas je od toga toliko jako zaboljela glava, to preživjeti i vratiti se u uspravan položaj.

To je ono na što, kao psihoterapeutkinja, između mnogo ostalih stvari, pokušavam osobi usmjeriti pozornost. To je ono što čini moju ulogu.

Može te također zanimati…