Postoji rečenica koju čujem gotovo od svakoga tko dolazi zbog anksioznosti: “Znam da nema stvarnog razloga, ali svejedno se osjećam anksiozno.”
Srce ubrza prije sastanka na kojem se neće dogoditi ništa neobično.
U tri ujutro se budiš i prolaziš razgovor od jučer — jesi li možda rekla nešto krivo.
Nekoliko puta provjeravaš je li netko pročitao tvoju poruku, a onda se pitaš zašto se ne javlja.
Dok glava cijelo vrijeme ponavlja da je sve u redu.
U prethodnim tekstovima pisala sam o tome zašto razumijevanje često nije dovoljno za promjenu. Anksioznost je možda najjasniji primjer upravo toga.
Anksioznost koja izgleda kao da je sve pod kontrolom
Anksioznost ne mora uvijek izgledati kao panika. Nerijetko izgleda kao pretjerana priprema, kao kreiranje popisa za popis, kao osoba koja je uvijek spremna, uvijek na vrijeme, uvijek korak ispred i kojoj je teško opustiti se.
Upravo takve pokazatelje nazivamo visokofunkcionalnom anksioznošću. To nije službena dijagnoza, ali dobro opisuje iskustvo mnogih: izvana sve izgleda kao da je pod kontrolom, ali iznutra je pristuna stalna budnost.
Takva anksioznost najčešće nije nastala slučajno. Često je bila zaštita, način da se u okruženju koje je bilo nepredvidivo, zahtjevno ili emocionalno nesigurno sve drži pod kontrolom. Nekada nam je bila korisna, samo je ostala uključena i onda kad nam više ne treba.

Preuzeto sa Unsplash
Zašto razum ne smiruje tijelo
Anksioznost nije samo misao. Ona je stanje tijela: ubrzan puls, plitak dah, napeti mišići, pažnja koja traži opasnost. To stanje pokreće se brže od razmišljanja. Naše tijelo reagira prije nego što glava stigne procijeniti je li opasnost stvarna.
Zato rečenica “smiri se, nema razloga” rijetko pomaže: jer se obraća glavi, a problem je u tijelu. I to nije slabost naša niti manjak volje. Tako je naš sustav jednostavno naučio reagirati.
Što je samoregulacija i gdje su joj granice
Samoregulacija je sposobnost da sami sebe vratimo u stanje u kojem se možemo osjećati sigurnije. Postoje stvari koje u tome stvarno pomažu – jedna od najjednostavnijih je imenovati ono što osjećamo. To nije samo dojam.
U istraživanju Liebermana i suradnika (2007) ljudi su gledali fotografije uznemirenih lica dok im se snimala aktivnost mozga. Kad su osjećaj na slici imenovali riječju – na primjer “ljutnja” ili “strah” amigdala je reagirala slabije. Amigdala je dio mozga koji se uključuje kad procijeni da nam prijeti opasnost. Riječ koju damo osjećaju kao da ga malo utiša.
Pomaže i primijetiti gdje se anksioznost javlja u tijelu, usporiti dah, osloniti se na nešto stabilno, primjerice stopala na podu, predmet u ruci.
No, samoregulacija ima granicu. Ako je anksioznost nastala u odnosu, u kojem nije bilo dovoljno sigurnosti, samo učenje “kako se smiriti sama” može postati još jedan zadatak koji moramo savršeno odraditi i na kraju – još jedan način da sve opet nosimo same.
Koregulacija: nitko se ne regulira sam
Malo dijete koje je uznemireno zbog nečega se ne smiruje samo. Smiruje se uz odraslu osobu, roditelja, koja je dovoljno mirna – njezin glas, dodir i prisutnost pomognu djetetovom tijelu da se vrati u sigurnost. Tek s vremenom, kroz mnogo takvih iskustava, dijete nauči to raditi i samo. To se zove koregulacija i ona ne prestaje u djetinjstvu.
U poznatom istraživanju Coana i suradnika (2006) žene su u magnetskoj rezonanci čekale mogući blagi električni podražaj. Kad su pritom držale ruku svog partnera, područja mozga povezana s reakcijom na prijetnju bila su znatno manje aktivna. Učinak je postojao i kad su držale ruku nepoznate osobe, ali bio je slabiji, a najjači je bio kod žena koje su svoj odnos procjenjivale kvalitetnijim.
Drugim riječima: sigurna prisutnost drugog čovjeka mijenja način na koji naše tijelo doživljava prijetnju. Za mnoge je to olakšanje, ali i neugodno otkriće. Ako smo naučile da je oslanjanje na druge nesigurno, koregulacija nam pritom ne djeluje kao podrška već kao moment koji nosi potencijalni rizik.
Kako to izgleda u terapiji
U terapiji se oba procesa, samoregulacija i koregulacija, događaju zajedno. S jedne strane, zajedno otkrivamo odakle anksioznost dolazi, čemu je služila i kako se javlja u tijelu i učimo načine samoregulacije koji odgovaraju upravo toj osobi.
S druge strane, sam terapijski odnos je prostor koregulacije. Mjesto u kojem se anksioznost smije pokazati, a da je netko ne umanji, ne požuri i ne preuzme na sebe. Kao što sam pisala u tekstu o tome zašto se obrasci ne popravljaju sami: promjena se često događa upravo u odnosu u kojem se dogodi nešto novo.
S vremenom tijelo počinje učiti ono što prije nije imalo prilike naučiti: da se može smiriti i da to ne mora raditi potpuno samo.
Kad potražiti podršku
Ako anksioznost utječe na san, odnose, posao ili na to kako se osjećaš u vlastitom tijelu – ili ako primjećuješ da cijelo vrijeme sve držiš pod kontrolom kako se ne bi raspala, to je dovoljan razlog da o tome razgovaraš sa stručnom osobom.
Ne moraš čekati da bude gore ili teže da bi dobila pomoć i podršku.
Razmišljaš o prvom koraku?
Na uvidnom terminu zajedno gledamo kako se anksioznost javlja u tvojoj svakodnevici, odakle dolazi i kako bi zajednički rad mogao izgledati. Odluka o nastavku je u potpunosti tvoja.
Ovaj tekst je informativne naravi i ne zamjenjuje psihoterapijski ili medicinski tretman. Ako doživljavaš napadaje panike ili ti je teško funkcionirati, obrati se liječniku ili stručnoj osobi. Primjeri u tekstu ne prikazuju stvarne osobe, nego tipične obrasce iz prakse.
Besplatni webinar: Anksioznost koja izgleda kao da je sve pod kontrolom
Ako si se prepoznala u ovom tekstu, na webinaru zajedno gledamo zašto se anksioznost ne smiruje razumom i kako tijelo može naučiti nešto drugo. Četvrtak, 22. 10. 2026. u 19 h, uživo na Zoomu.
Literatura
Coan, J. A., Schaefer, H. S., & Davidson, R. J. (2006). Lending a hand: Social regulation of the neural response to threat. Psychological Science, 17(12), 1032–1039. https://doi.org/10.1111/j.1467-9280.2006.01832.x
Lieberman, M. D., Eisenberger, N. I., Crockett, M. J., Tom, S. M., Pfeifer, J. H., & Way, B. M. (2007). Putting feelings into words: Affect labeling disrupts amygdala activity in response to affective stimuli. Psychological Science, 18(5), 421–428. https://doi.org/10.1111/j.1467-9280.2007.01916.x