U ovom tekstu želim pisati o tome zašto ne uspijevamo.

Glagol uspjeti ovdje uzimam kao globalni pojam koji će pokrivati sve ono o čemu skoro svaka osoba razmišlja kada razmišlja o ostvarenju bilo kojeg cilja. Stoga za ovaj tekst uopće nije važno što je cilj.

Ono što želim je govoriti o bazičnom ljudskom ponašanju kada je riječ o uspjehu i uspijevanju, odnosno želim obuhvatiti sva područja i sve potencijalne razloge koji stoje iza neuspijevanja.

Željela bih početi od onih, za mene, vrlo površnih razloga zašto nešto ne uspijevamo ostvariti. Rekla bih da su ti “površni” razlozi ujedno i najjednostavniji za rješavanje.

Oni su:

1. Cilj koji smo definirali nije dovoljno jasan i konkretan, odnosno više se temelji na fantaziji nego na konkretnim akcijama, koracima i vrlo jasnoj slici koju želimo kreirati i ostvariti. Povezani smo s ciljem na razini osjećaja i ugode, ali ne i na razini konkretnih koraka (koji ujedno ne moraju biti ugodni za realizaciju).
2. Definirali smo previše ciljeva koji nam za realizaciju oduzimaju previše vremena. Odnosno, nismo jasno postavili prioritete nego skačemo s jednog cilja na drugi zapravo ne postižući niti jedan.
3. Nismo dobro i temeljito sagledali što točno ostvarenje nekog cilja zahtijeva od nas već smo više (i samo) fokusirani na rezultate postizanja nekog cilja – više maštamo i sanjarimo o konačnom ishodu nego što ulažemo vrijeme i rad u stepenicu koja se nalazi ispred nas.

Sljedeći, “malo dublji” razlozi mogu biti:

1. Strah od neuspjeha, odnosno strah od potvrde koju ćemo dobiti ukoliko ne uspijemo nešto postići ili ostvariti. Ovo je vrlo usko povezano sa slikom koju imamo o sebi i strahom da ćemo, u konačnici, ponovno doživjeti neuspjeh koji će ponovno potvrditi naš osjećaj (manje) vrijednost/nisko samopouzdanje/negativna vjerovanja koja imamo o sebi.
2. Strah od uspjeha, odnosno strah od posljedica koje će uspjeh za nas donijeti. Bilo da su te posljedice direktno povezane s nama samima – pod utjecajem uspjeha, slika koju imamo o sebi se posljedično mijenja, prepoznajemo i vidimo da smo za neke stvari sposobni, no ako se ta nova znanja i informacije o nama samima nisu “uklopile” u sliku o nama (u naš referentni okvir) – mi ćemo ih odbaciti ili držati na stand by-u. S druge strane posljedice uspjeha se mogu odraziti i na naše odnose (primjerice gubitak nekih odnosa).

Mnogo dublji razlozi (za koje nam ujedno treba najviše vremena za razrješenje):

1. Uvjerenja koja imamo o sebi, svijetu i drugima. Uvjerenja su kreirana i preuzeta od nama važnih figura u životu i društvu u kojem živimo, a koje oblikuje kulturu življenja. Ako živimo u kulturi koja stalno stavlja pozornost, naglašava i ističe neuspjehe oni će postati “standard” i “uobičajena norma” vjerovanja da je uspjeh nemoguć ili teško ostvariv (na Balkanu i u Hrvatskoj je ovakav način vjerovanja jako prisutan). Ako smo mi doživljavali neuspjeh i ako je reakcija naše okoline u tim trenucima bila “vidiš da ne možeš, nije to za tebe, mani se tog posla” i sl., mi ćemo nakon nekog vremena odustati i kreirati uvjerenje “uspjeh za mene nije moguć”. Tu bih još istaknula i školski sustav koji funkcionira po principu “ako pogriješiš, bit ćeš kažnjen” (u obliku “loše” ocjene) i oni učenici koji su po defaultu “odlični” su ujedno i “uspješni” što nikako nije istina – takav sustav dodatno potencira naša uvjerenja o uspjehu koja pak oblikuju naša ponašanja.
2. U transakcijskoj analizi postoji mnogo koncepata koji objašnjavaju ljudsko ponašanje, a jedan od njih su Zabrane koje čine naš životni skript koji se formira u ranoj dobi. Jedna od Zabrana koje možemo internalizirati i uklopiti u naš životni skript je Nemoj uspjeti. Što to znači? To znači da koliko god se trudili, teško radili i “bili savršeni”, u konačnici nećemo uspjeti i nećemo se osjećati uspješnima. Obzirom da su zabrane dio životnog skripta, a u kontekstu psihoterapije, iz pozicije transakcijske analize, cilj je osvještavati svoje ograničavajuće skriptne obrasce i mijenjati ih.

Dakle, razlozi neuspijevanja su mnogostruki i možemo ih svrstati prema određenim razinama. Ja ih vidim kao one koji su vrlo površni (“tehnički”) i oni vrlo duboki koji se dotiču naših uvjerenja na kojima trebamo raditi.

Naši ciljevi mogu biti jako dobro isplanirani i možemo imati jako dobru strategiju prema njima, no niti jedna dobra strategija ne može zamijeniti i pokriti uvjerenja i sliku koju imamo o sebi, a koji u konačnici narušavaju ostvarenje ciljeva.

Kao što se kuća gradi od temelja, tako je i u kontekstu rada na sebi i osobnog razvoja, u kojem god segmentu života, potrebno krenuti od temelja.

Idealno bi bilo raditi istovremeno i na temeljima (našim uvjerenjima, slici o sebi, odnosu prema uspjehu, odnosu s drugima) i na tehničkim stvarima koje se odnose na postavljanje ciljeva i postizanje uspjeha. No, ne postoji univerzalno pravilo niti način. Ovo su samo stvari koje je potrebno imati na umu i koje ne idu jedne bez drugih.