Prekinuli smo odnos. Veza je završila. U tom smislu se više ne viđamo s “bivšim/om”, ne razmjenjujemo poruke i pozive koje su do samo prije nekoliko dana bili svakodnevni. Osoba s kojom smo dijelili svoje najintimnije trenutke, koja je upoznala različite dijelove nas samih, više nije dio našeg života. Ili?

Je li prekid zapravo “prekid svih veza” s tom osobom u tom trenutku?

Naravno da nije. Svaka osoba s kojom smo bili u odnosu (bilo koje vrste) ostaje u našem sjećanju i ima svoje mjesto negdje unutar nas. Ne možemo izbrisati osobe iz svog života u potpunosti. Tako da će uvijek biti trenutaka, više-manje, kada ćemo se prisjetiti te osobe i značaja kojeg je on/ona imala u našem životu.

Stoga ne bi trebali od sebe očekivati da nekoga u potpunosti zaboravimo. Ono što bi trebali je osobu “smjestiti” u odgovarajuću “kutiju” prošlosti.

Ali ja jednostavno ne mogu prestati misliti na nju/njega

Obzirom da su prekidi sami po sebi bolni i sa sobom uvijek nose nelagodne osjećaje, tugu i ljutnju, proces odvajanja i ponovne prilagodbe traje neko vrijeme. Najlošije što možemo učiniti je potisnuti vlastite osjećaje i misli koje vežemo uz osobu i “nastaviti sa životom” kao da se ništa nije dogodilo. Što se pak često događa u naletima velike ljutnje i povrijeđenosti koje neposredni prekid odnosa donosi.

S druge strane, u određenim trenucima života, kada nam je teško ili izazovno, možemo pojačano misliti na bivšeg partnera/icu upravo iz razloga što su oni bili naše emocionalno utočište. Mjesto u kojem bismo pronašli utjehu i dobili osjećaj sigurnosti ako su on/ona bili izvor naše sreće i zadovoljstva. Kada taj izvor izostane, naš mozak doslovno prolazi kroz krizu sličnoj kao kod osoba prilikom odvikavanja od droge ili alkohola.

Paradoksalno, što ćemo više energije ulagati u potiskivanje osjećaja i misli (jer nam je to trenutno možda jedini način nošenja s prekidima odnosa) to će one više izlaziti na površinu i više ćemo biti okupirani samom osobom, iako su prošli mjeseci i i mjeseci od prekida.

Poanta ove priče je da stvari negdje još nisu “sjele na svoje mjesto” i da sami završetak odnosa za nas nije ostavio utisak konačnog kraja. Što nam može otežavati sami proces tugovanja jer je ono sastavni dio bilo kakvog doživljaja gubitka u životu.

Stoga bi pitanja o kojima bi promišljala za osobu koja još uvijek intenzivno razmišlja o bivšem/bivšoj partnerici bila: Što je još ostalo nedovršeno? Koje su potrebe osobe ostale nezadovoljene (posebice ako je osoba ta koja je “ostavljena” i nije imala priliku izraziti sebe tijekom prekida odnosa)? Kako osoba sebi može dati završetak (“closure”) koji joj je potreban?

Zbog čega i dalje razbijam glavu oko toga?

Bez obzira na uzroke i razloge konstantnog razmišljanja o bivšem/bivšoj, mislim da si ne dajemo dovoljno vremena niti “kredita” da to isto vrijeme provedemo u tugovanju i da si dopustimo osjetiti povrijeđenost, tugu, ljutnju. Ponekad mi se čini, bez obzira je li riječ o muškarcima ili ženama, da u svemu tome bivamo preponosni. Upravo zbog boli koju smo osjetili jer nas je netko povrijedio, imamo potrebu što brže izdignuti se iznad svega što se dogodilo i što prije nastaviti sa životom. Kao da je važno stvoriti dojam da nas sve to nije niti “taknulo”, a takav stav ne rješava problem niti je odraz zdravog nošenja sa prekidima/gubicima.

Puno više ćemo dobiti za sebe i svoje buduće odnose ako si damo vremena proći kroz proces tugovanja i prihvatimo činjenicu da nam je do određene osobe bilo stalo i da o njoj često razmišljamo jer nam možda samo nedostaje.

Što je u potpunosti u redu.

Završetak koji smo trebali, a nismo mogli dobiti, možemo kreirati sami ili uz pomoć stručne osobe.

Ne ovisi uvijek sve o bivšem partneru/ici pa tako ni tvoje mirenje s prekidom i “spremanje prošlosti u odgovarajuću kutiju”.

Sretno! 🙂