Naziv zadnjeg blog posta je bio “Dajem li previše?” u kojem sam nastojala obuhvatiti i istaknuti neke aspekte nas samih u odnosu s drugima kada je riječ o davanju, odnosno kada dajemo istinski, velikodušno, a kada pretjerano dajemo i što se krije iza pretjeranog davanja.

U ovom tekstu se želim posvetiti očekivanjima, odnosno našim potrebama u bliskim odnosima, za koje želimo da budu zadovoljene. Kada je riječ o očekivanjima, najčešće se ona reflektiraju na partnerske odnose, no istu dinamiku možemo preslikati i na prijatelje, obitelj, posao…

Dotaknut ću se i emocionalno nedostupnih osoba, ali ću ostaviti prostora i za propitkivanje o tome kada doista tražimo previše, kada naša očekivanja, odnosno fantazije odlaze u krajnost koju zapravo druga strana ne uspijeva zadovoljiti.

Često nam se u bliskim odnosima javlja pitanje – tražim li previše? Kojim zapravo preispitujemo same sebe, odnosno naše potrebe i je li u redu to nešto tražiti od partnera/ice, prijatelja/ice, članova obitelji, kolega na poslu i sl.

To nešto može biti empatija, potreba da budemo viđeni, iskrena komunikacija, povjerenje, zagrljaj, utjeha, pomoć, poštivanje granica, sigurnost, autonomija, jednaka raspodjela kućanskih obaveza, odmor, vrijeme koje ćemo provesti zajedno, vrijeme koje ćemo provesti sami… Popis možemo nastaviti, on je doista dugačak, a ovisi i o svakoj osobi pojedinačno, odnosno njenom okruženju i odnosu u kojem se nalazi.

O odnosima…

Bliski odnosi su nam potrebni obzirom da smo socijalna bića koja opstaju (preživljavaju) temeljem međusobne povezanosti.

Bliski i intimni odnosi unaprjeđuju naše mentalno i fizičko zdravlje. Malo dijete koje je tek rođeno u potpunosti ovisi o svojoj majci čija je uloga zadovoljiti temeljne fiziološke potrebe (hrana, toplina), ali i psihološke u kontekstu umirivanja i pružanja osjećaja sigurnosti kada je dijete u boli ili pod utjecajem nekog stresora. Naše relacijske potrebe kreću od samog rođenja i one ne prestaju postojati našim odrastanjem. Kao odrasle osobe i dalje unutar sebe nosimo iste potrebe koje želimo da budu zadovoljene u odnosu s nama bliskom osobom (osobama).

“You are so needy”

Često u razgovorima za nekoga možemo reći kako je izrazito needy osoba. Što bi značilo da, u emocionalnom smislu, nju/njega vidimo kao osobu koja zahtjeva mnogo. Obzirom da svatko od nas ima potrebe i te iste potrebe nastoji zadovoljiti u odnosu s drugom osobom, needy osobe kao takve ne postoje, odnosno po tom razmišljanju svi se onda možemo proglasiti izrazito needy osobama 🙂

Zašto iznosimo takvu tvrdnju o nekome?

Vjerojatno jer ta ista osoba u nama izaziva određenu nelagodu po pitanju zadovoljenja tih istih potreba, odnosno na određenoj razini i mi dijelimo istu potrebu s njom.

Postavimo si pitanje na drugačiji način

Umjesto da se konstantno pitamo tražimo li previše (u vezi, na poslu, u obitelji, u odnosu s prijateljima) pokušajmo se pitati tražimo li od prave osobe. Obzirom da svaka osoba ima određeni emocionalni kapacitet onoga što može primiti i dati, neke od osoba u našoj okolini neće moći zadovoljiti (sve) naše potrebe. Djelom zato što ne mogu i djelom zato što ne znaju kako.

Naša potreba za istinskom emocionalnom povezanošću je u potpunosti u redu. Kako onda prepoznati znakove koji ukazuju da osoba s kojom smo u odnosu nema (nije razvila) kapacitete za isto?

1. Emocionalno nedostupnim osobama je teško dijeliti svoj unutarnji svijet s nama. Često kažemo da se “teško otvaraju”, odnosno nema mnogo prostora za emocije i izražavanje istih. Obzirom da osoba ne stvara dovoljno prostora za vlastite emocije isto tako ne stvara dovoljno prostora ni za naše. Što bi značilo da nemaju dovoljno vještina i kapaciteta “držati” našu tugu, ljutnju, strah, sreću…
   
   Pitanje koje se možemo pitati: Kada svojem partneru/ici govorim o svojim osjećajima, sluša li me on/ona sa znatiželjom, otvorenošću ili djeluje “hladno”, umanjujući ono što joj govorim?
   
   Emocionalno dostupne osobe čuju ono što im govorimo, prepoznaju i validiraju naše emocije te se usklađuju s nama. Što znači da ne umanjuju naše iskustvo, doživljaj, govore da smo u krivu, pretjerujemo i sl.
2. Naša neverbalna komunikacija, odnosno govor tijela, ima velik utjecaj kada se nalazimo u konfliktu, raspravi, s drugom osobom. Konflikti su sastavni dio odnosa, no način na koji ih “nosimo” mnogo govori o našoj emocionalnoj inteligenciji, vještinama, kapacitetima. Možemo biti usred izrazito emocionalno nabijene svađe s partnerom i istovremeno svojom neverbalnom komunikacijom pokazivati da smo ovdje i da imamo namjeru tu i ostati. To pokazujemo kroz kontakt očima, dodir, izraz lica…
   
   Emocionalno dostupne osobe svoju “dostupnost” pokazuju i kroz govor tijela, spontani dodir, zagrljaj. Na taj način pokazuju otvorenost na kontakt.
3. Uspostavljanje emocionalne povezanosti zahtjeva trud, rad i vrijeme. Ako smo mi ti koji uvijek započinjemo razgovor o odnosu, potrebama, osjećajima, željama, konfliktima onda doista ispada kako uvijek nešto “zahtijevamo i želimo”, uvijek dolazimo s “problemima” dok druga strana za to uopće ne iskazuje potrebu niti vidi kao područje kojem je važno posvetiti se.
   
   Istina je ta da obje strane trebaju biti uključene i ulagati jednak trud u izgradnju kvalitetne emocionalne povezanosti.
4. Emocionalno nedostupne osobe u konačnici imaju vlastito iskustvo koje ih je oblikovalo i zbog kojeg na specifičan način stupaju u i ostvaruju odnose. Često to iskustvo u pozadini sadrži nisku emocionalnu inteligenciju i nezadovoljene relacijske potrebe u odnosu s roditeljima zbog čega im se intimni odnosi doimaju nelagodnima te im je teško pronaći način kako da iste ostvare upravo zbog nedostatka vještina koje su pak trebale biti osigurane u primarnom odnosu s roditeljem.
   
   Emocionalno nedostupne osobe teško ostvaruju dublje odnose i sa drugim ljudima, ne samo u partnerskim odnosima.
5. Da bi bili emocionalno dostupni i na temelju toga ostvarivali prave intimne odnose, autentičnost je nešto što dolazi u “paketu”. Pravog odnosa nema bez autentičnosti. Ako se u odnosu moramo pretvarati, odnosno neke dijelove sebe odbaciti ili potisnuti kako bi bili prihvaćeni, ne možemo govoriti o pravom intimnom odnosu. Pokazivanje autentičnog sebe zahtijeva ranjivost, odnosno potencijalno uključuje mogućnost da budemo povrijeđeni. Spremnost na oboje zahtijeva i hrabrost.
   
   Mnogo ljudi radije bira biti emocionalno distanciranima, na sigurnoj udaljenosti, kako se ne bi doveli u priliku da uspostave emocionalnu povezanost, pokažu svoju autentičnost, upravo zbog straha da ne budu povrijeđeni.

Činjenica je da partneri ne mogu zadovoljiti sve naše potrebe, no intimna veza s dečkom, djevojkom, mužem i/ili ženom nužno uključuje emocionalnu povezanost. Ako se u odnosu osjećamo kao da ne dobivamo ono što nam je potrebno, važno je isto komunicirati partneru/ici. No, ako osoba i dalje ne vidi ono što tražimo, dobro je promisliti o tome je li to odnos koji za sebe želimo, ako već nismo duboko internalizirali poruku da uvijek tražimo previše i da ne bi trebali toliko trebati.

Možemo li doista tražiti previše?

Odgovor na ovo pitanje leži u fantazijama i željama, a one se uvelike razlikuju od relacijskih potreba.

Fantazije i želje se mogu temeljiti na tome kako je naš partner/ica tu da zadovolji sve naše potrebe i da će on/ona uvijek biti spreman/a to napraviti što svoje korjene pronalazi u najranijem odnosu s roditeljem, ali i u načinu na koji se portretiraju romantični odnosi u filmovima što dodatno učvršćuje već kreiranu fantaziju.

Svrha intimnog odnosa nije da nas druga osoba “spasi” ili da nam čita misli i čini razne stvari zbog kojih smo u konstantnom osjećaju uzbuđenja, zaljubljenosti i “leptirića u trbuhu”.

Intimni odnos se temelji na kvalitetnoj komunikaciji, razumijevanju, empatiji, slušanju, odnosno emocionalnoj dostupnosti i podjednakom ulaganju truda u to da nam zajedno bude dobro.