“Samo slijedi svoj osjećaj” je rečenica koju smo bar jednom upotrijebili u svom životu – bilo da smo ju uputili samima sebi ili drugoj osobi pri donošenju neke važne odluke. Oslonili smo se na njega u nadi da će nas on odvesti putem željenog odredišta.

Također, vjerujem da smo često doživjeli trenutke u kojima smo, zahvaljujući vjerovanju u vlastiti osjećaj, donijeli dobar i pravi izbor za sebe. Tada smo si možda rekli: “Znao/la sam da je to bila ispravna odluka za mene. Drago mi je da sam vjerovao/la sebi (svom osjećaju).”

Takva pozitivna iskustva, dodatno potkrijepljena sveprisutnim govorom o važnosti emocija/osjećaja, mogu u nama potencijalno kreirati mišljenje da je ono što osjećamo apsolutna istina – bilo da je ona vezana za nas kao pojedince ili osobe u našoj okolini, odnosno društvo.

Primjerice, Ana je osoba koja je većinu vremena zabrinuta oko toga što drugi misle o njoj zbog čega često propitkuje i analizira svoje ponašanje i vlastitu vrijednost. Navodi kako u razgovoru s kolegama na poslu primjećuje njihovu neverbalnu komunikaciju (npr. izraz lica, pogled) zbog koje se često osjeća kao da im je “dosadna, nezanimljiva i/ili naporna.” U tim trenucima, kada primjeti svoje osjećaje i senzacije, postaje izrazito tjeskobna zbog čega bi, nakon razgovora s kolegama, do kraja dana analizirala što se dogodilo, odnosno što je “krivo” napravila. Ponekad bi promišljala i o tome što bi slijedeći puta mogla učiniti bolje. To joj je na kratko vrijeme dalo osjećaj smirenosti, no ubrzo bi se dogodila neka nova situacija u kojoj bi se javio isti osjećaj (da je “dosadna, nezanimljiva i/ili naporna”) te bi se cijeli obrazac osjećaja-misli-ponašanja ponovio.

Ovo je jedan od primjera u kojem osoba u potpunosti vjeruje osjećaju koji se u njoj javlja u trenutku razgovora s kolegom na poslu. Naravno, emocije i osjećaji ostavljaju dubok trag u nama i oni su kao takvi izrazito snažni, obzirom da sami po sebi imaju prednost ispred misli.

U slučaju Ane, ona u potpunosti vjeruje svom osjećaju, odnosno tome da je ona u razgovoru “dosadna, nezanimljiva i/ili naporna” jer je dokaz tome skretanje pogleda u stranu, gledanje osobe u mobitel, odmicanje osobe od nje i sl.

Taj tijek osjećaja-misli-ponašanja imaju još veći utjecaj ako se poklapaju s našom slikom o nama, a upravo one i jesu međusobno neodvojive komponente. Anina slika o sebi, u ovom slučaju, može uključivati riječi poput: bezvrijedna i nevažna.

Ana, koliko god nastojala pomoći samoj sebi i pronaći rješenje kako da slijedeći puta u razgovoru postupi bolje, se nalazi u začaranom krugu osjećaja-misli-ponašanja, odnosno slike o sebi, koja zapravo određuje njene odluke, odnose s drugima, odnosno tijek života.

Što bi pomislio/la kada bi ti rekla da ono što osjećamo u vezi sebe ne mora biti i nije uvijek istina?

Koliko god kao vrsta bili dominantniji i napredniji od ostalih, upravo zbog načina na koji se naš mozak razvio i njegovih iznimnih sposobnosti promišljanja, anticipiranja i planiranja, moramo imati na umu da je on, kada govorimo o procesima razmišljanja, ujedno kreirao i mnoge “prečace” koji nas češće mogu dovesti do krivih odredišta. Ti prečaci se, u psihologiji, nazivaju kognitivne distorzije.

Kognitivnih distorzija ima mnogo, a ovdje sam, kroz primjer Ane, opisala jednu koja se naziva – čitanje misli. Kada bismo kroz jedan dan pratili i zapisivali trenutke u kojima nastojimo drugima “čitati misli” (svjesno ili nesvjesno) popis bi zasigurno bio dugačak.

Kada bismo se vratili na gore navedeni primjer, mogli bi zaključiti da je čovjek zbog jedne vrste kognitivne distorzije u stanju kreirati cjelokupnu “priču” o sebi, svijetu oko sebe i temeljem nje donositi odluke koje određuju njegove odnose i tijek života.

Znači li to da Ana u razgovoru s kolegama zapravo doživljava “lažno iskustvo”?

Iz pozicije psihoterapeuta bih rekla da Ana u razgovorima, odnosima, s drugima kontinuirano rekreira isti obrazac ponašanja-misli-osjećanja. Odnosno, “životna pozornica” na kojoj se ona nalazi i način na koji je ona postavljena je godinama ista, kao i Anina uloga, jedino što se izmjenjuje su “glumci” odnosno kolege s njenog posla. Konačan ishod, kraj predstave, je uvijek isti. Zašto? Zato što je Ana, opetovano u prošlosti, doista doživjela iskustvo odnosa u kojem nije bila prepoznata i viđena, sa svojim autentičnim potrebama te je temeljem toga doista mislila kako je ona zapravo nevažna i bezvrijedna što je uklopila u svoju sliku o sebi.

Mnogo godina kasnije, svaki puta kada osjeti/doživi neugodan osjećaj ili “negativnu” misao, Ana doista povjeruje u njega, smatra ga istinitim i točnom reprezentacijom nje kao osobe.

Primjer koji sam koristila je izrazito pojednostavljen i služi kao slikovit prikaz cjelokupnog procesa misli-osjećaja-ponašanja zbog kognitivne distorzije – čitanje misli.

U konačnici, kako ne bi baš uvijek upali u zamku čitanja misli vrlo jednostavno rješenje je pričekati sa zaključcima i postaviti pitanje osobi s kojom razgovaramo kako bismo provjerili je li to što mi mislimo i osjećamo točno.

Osjećaji su dobra nit vodilja u svakodnevnom životu. Da nema njih, češće bi se nalazili u opasnosti i donosili “krive” odluke vezano za naš život.

Važno je odvojiti trenutak i poslušati što nam to imaju za reći, no ne moramo se uvijek na njih osloniti i uzimati ih kao apsolutnu istinu jer ponekad mogu biti u potpunosti u krivu.