Možemo se složiti oko toga da bi nam život bio lakši i jednostavniji kada bismo mogli predvidjeti sve nepovoljne, neugodne i teške događaje koji nas u životu očekuju, a posebice proteklu godinu u kojoj smo se kao cjelokupno čovječanstvo suočili s mnogim izazovima vezanim uz pojavu koronavirusa i kao nacija s dva potresa koja su uzdrmala naš vanjski, ali i unutarnji svijet do samih temelja. Svatko se sa doživljenim stresorima nosi na sebi svojstven način, a psihološke posljedice svakog od navedenih događaja su ostavile i još uvijek ostavljaju traga. Do koje mjere će taj trag biti dubok ovisi i o nečemu što se zove psihološka otpornost.

Riječ otpornost dolazi od latinske riječi resilire, a znači “odskočiti”, odnosno “vratiti se u prvobitni položaj”. Psihološka otpornost se, prema Američkoj psihološkoj asocijaciji (APA), definira kao proces dobre prilagodbe različitim životnim nedaćama, prijetnjama i stresorima. Osim što u svojoj suštini znači vraćanje u prvobitni položaj, ona sa sobom može donijeti i značajni osobni rast. Koliko god različiti životni događaji mogu biti bolni i teški, oni sami po sebi ne moraju odrediti tijek našeg života, odnosno njegov konačni ishod. Ono što uvijek ostaje je mogućnost da iz njih izađemo snažniji, psihološki otporniji s boljom kvalitetom života.

U medijima se često pojavljuju različite osobe koje pričaju svoje teške životne priče zbog kojih smo se često pitali: “Kako je on/ona to uspio preživjeti?”, “Kako on/ona sada, nakon svega što je doživio/la, živi ispunjen život?” Odgovor na to pitanje je upravo gore navedeni pojam. No, važno je istaknuti kako osobe, iako visoke psihološke otpornosti, doživljavaju emocionalno teške trenutke. Ono što nas dovodi do nje upravo je put prožet teškim životnim iskustvima, odnosno različitim oblicima trauma, ali nije samo puko doživljavanje istih ono što ju gradi – važan je način na koji ćemo ta iskustva integrirati i uklopiti unutar sebe.

Iako postoji naznaka genetske predispozicije razvoja visoke psihološke otpornosti (temperament), istraživanja su pokazala i ostale (unutarnje) faktore koji joj doprinose, a to su razina optimizma i pozitivne samopercepcije, osjećaj smisla u životu, fleksibilnost, socijalna podrška (bliski i podržavajući odnosi), sposobnost samoregulacije emocija i impulsa te humor. Osim toga, način na koji pristupamo rješavanju problema može utjecati na razinu psihološke otpornosti, odnosno jesmo li skloni tome da se koristimo različitim ponašanjima kojima izbjegavamo rješavanje problema ili se aktivno suočavamo s njima. Navedeno nas treba ohrabriti činjenicom da psihološku otpornost možemo jačati, odnosno aktivno raditi na njoj i da nije samo jedna od osobina koju imaju odabrani ljudi.

Kako jačati psihološku otpornost?

Ono čemu upravo svjedočimo u našem društvo je visoka razina međusobne povezanosti, posebice nakon potresa koji je pogodio područje Sisačko-moslavačke županije i to je ono što reflektira psihološku otpornost, odnosno područje koje je važno njegovati – socijalni kontakt, odnos koji je prožet empatijom i osjećajem da nismo sami u onome što nam se događa. Važno je ne izolirati se u životno izazovnim trenucima, biti dio grupe, povezati se i ostati u kontaktu s najbližima u okolini.

Briga o sebi je pojam koji možemo susresti na svakom kutku, no rjetko ju možemo vidjeti u praksi obzirom na moderan način života koji je društvo samome sebi nametnulo. Stres doživljavamo na svakodnevnoj razini i ako ne brinemo o sebi na adekvatan način, on se postepeno akumilira u našim tijelima, kako na fizičkoj (u mišićima), tako i na psihološkoj razini. Ono što dodatno tu, sada već punu, “čašu stresa” može preliti su događaji koji su obilježili prethodnu godinu, ali i prethodne dane. Ono što će nas, kao zračni jastuk u automobilu prilikom nesreće, spasiti od preplavljujućeg osjećaja tjeskobe i/ili depresije je dugoročna briga o sebi koja uključuje pravilnu prehranu, dovoljno kvalitetnog sna, hidrataciju i fizičku aktivnost. Ono što su istraživanja pokazala jest da osobe koje su aktivno uključene u neki oblik rekreacije ili sporta prirodno jačaju psihološku otpornost upravo zbog svakodnevnog izlaganja situacijama koje su na određenoj razini stresne i zahtjevaju od osobe visoku razinu fizičke i psihičke izdržljivosti.

Koliko god je moguće, nastojati izbjeći “privremena rješenja” koja poput flastera lijepimo na puno veću ranu, a to su alkohol, hrana, lijekovi ili bilo kakve druge vrste opijata. U trenucima doživljaja visoke razine stresa, reakcija čovjeka je u potpunosti ga ukloniti i to najčešće čini prethodno navedenim načinima. Ono što je dugoročno rješenje je pronaći način kako da velika količina nakupljene energije, odnosno stresa, pronađe adekvatan način “prolaska kroz” naše tijelo.

Misli i uvjerenja da se nepovoljne stvari događaju s razlogom ili da smo na neki način njima “kažnjeni” nije učinkovit način suočavanja sa životnim nedaćama, niti jača našu psihološku otpornost. Dapače, veže nam ruke od uključivanja u bilo kakav proaktivni pristup koji bi nam olakšao nošenje s istima. Katastrofiziranje, kao vrsta kognitivne distorzije, onemogućava učinkovito nošenje sa životnim stresorima i dodatno pojačava osjećaje tjeskobe i zabrinutosti. Važno je pronaći način kojim ćemo određene događaje staviti u širu perspektivu, obzirom na tendenciju fiksacije na teške trenutke, i sagledati širu sliku onoga što se događa. U primjeru potresa koji obilježavaju trenutno razdoblje, to može biti informiranje o tome što se na geološkoj i seizmološkoj razini događa s područjem u kojem živimo.

Ono što nam je mnogo izazovnije razvijati jest uvjerenje da neke stvari nemamo pod kontrolom koliko god bi to htjeli, ali da u svijetu koji je često nepredvidiv ipak možemo za sebe pronaći načine vraćanja osjećaja kontrole u trenucima kada se ne osjećamo tako. Također, život sam po sebi donosi promjene i to je još jedan od načina razmišljanja koji je važno usvojiti kako bi lakše podnijeli sve trenutne i buduće izazove. Ono što je od veće važnosti jest razina prilagodbe koju ćemo iskazati temeljem promjene životnih okolnosti od samog nastojanja očuvanja istih.

U ovim trenucima, ali i inače, dobro je podsjetiti se nekih prošlih događaja iz osobnog života koja smo uspjeli nadvladati. Promišljanje o tome koji su to događaji, na koji način smo ih uspjeli prebroditi, što smo tada koristili kao izvor podrške i snage nam može vratiti osjećaj nade da će i ova trenuta okolnost u kojoj smo se našli proći.

U konačnici, ono što u teškim trenucima uvijek imamo su ljudi oko nas i to je ono čemu ovih dana svjedočimo. Osjećaj zajedništva, podrške, nadu i utjehu kreiramo u odnosu s drugima i na tim temeljima ponovno možemo graditi, i gradit ćemo, svoje vanjske i unutarnje resurse.