Danima promatraš veš koji se gomila u kupaonici, izbjegavaš taj neugodan razgovor s kolegom s posla, zadatak koji trebaš napraviti za faks u panici odrađuješ u zadnji tren… Čitajući navedene situacije, one možda u tebi izazivaju osjećaj nelagode ili te podsjećaju na neki sličan događaj. U kojem god slučaju, izbjegavanje je zasigurno sveprisutno ponašanje i svi smo mu u nekom trenutku života pribjegli. Naravno, vjerujući kako ćemo doista u tom istom naumu i uspjeti.

Izbjegavanje je, u suštini, mehanizam nošenja (engl. coping skill) s određenim neugodnim osjećajima ili mislima koje doživljavamo. Naizgled nam se može činiti kako je izbjegavanje učinkovito ponašanje koje služi svrsi, no ono nas zapravo ne dovodi tamo gdje bismo htjeli već nas opetovano vraća na početnu poziciju, ostavljajući nas s još većim osjećajem nelagode (koji ćemo ponovno nastojati izbjeći). Izbjegavanje je začarani krug koji stvara iluziju privremenog oslobađanja od osjećaja tjeskobe.

Ono što je također česta zamka u razmišljanju o izbjegavanju jest da “problem”, odnosno njegovo rješenje, leži u izvanjskom – baš toj gomili veša, zadacima koje profesor zadaje, kolegama na poslu. Na trenutak, život bi nam doista bio lakši kada ne bismo morali prati gomile veša. Tada bi vjerojatno osjetili olakšanje jer smo uklonili ono što nam prividno predstavlja problem, no time ga zapravo nismo u potpunosti “riješili” obzirom da će se isti ponovno pojaviti u drugačijem obliku.

Obzirom da poanta izbjegavanja nije u vešu nego u osjećaju, upravo je to područje koje je potrebno istaknuti i proraditi.

Koji su načini, odnosno manifestacije, izbjegavanja neugodnih osjećaja ili misli?

Možemo jasno razdvojiti dvije kategorije – izbjegavamo radeći nešto ili ne radeći ništa.

Opetovano pranje ruku (radimo nešto) može biti način izbjegavanja suočavanja kao i odgađanje važnog razgovora unedogled (radimo ništa). Čak i ruminacija (engl. overthinking) može biti manifestacija izbjegavanja, odnosno takvim načinom razmišljanja se nastoji pronaći izlaz iz određene neugodne emocije.

Osoba može izbjegavati određena mjesta, događaje ili ljude koji dodatno potiču pojavu neugodnih osjećaja ili misli. Također, način izbjegavanja može dolaziti i u obliku ponašanja kojima je cilj otupiti, odnosno desenzitizirati određene osjećaje ili misli, kao što je ispijanje velikih količina alkohola, prejedanje, pretjerano vježbanje itd.

Ono što želimo izbjeći je zapravo izbjegavanje samo

Izlazak iz začaranog kruga izbjegavanja nije jednostavan i brz. Važno je prepoznati i osvjestiti vlastite obrasce ponašanja, koliko često ih radimo i u kojim trenucima. Ako nam je to trenutno teško razaznati, dobro je voditi dnevnik, odnosno zapisivati pojavu misli, osjećaja i ponašanja u određenim trenucima. Na taj način ćemo kroz određeni period lakše uočiti ponavljanje obrazaca.

Stres je jedan od faktora koji doprinosi pojavi izbjegavanja. Dobro je za sebe pronaći način na koji ćemo svakodnevni stres izraziti, bilo da je riječ o vođenju dnevnika, meditaciji, tjelovježbi, ekspresivnim (art) tehnikama, jogi i sl. Također, važno je prepoznati u koje aktivnosti se uključujemo, a koje doprinose pojavi izbjegavanja te ih biti svjestan u trenutku kada ih ponovno činimo.

Također, neizmjerno je važno imati dobar sustav podrške u onom obliku koji nam je potreban. Važno je okružiti se ljudima koji nam istinski žele dobro i koji nas razumiju. Ako pak smatramo da se ne možemo osloniti na obitelj ili prijatelje, psihoterapeut je još jedan sustav podrške koji nam može pomoći, dati drugačiju perspektivu i pogled na ono što želimo promijeniti.

U konačnici, ono što nas oslobađa od samog ponavljanja obrazaca izbjegavanja određenih osjećaja i misli je nošenje s istima, odnosno dozvola da ih istinski doživimo i osjetimo. Na taj način ćemo uspjeti izgraditi toleranciju i zdrav način nošenja s njima.

Ono što nam razrješenje u konačnici donosi je bolji osjećaj u vlastitoj koži, a energiju koju smo u velikim količinama trošili na izbjegavanje sada konačno možemo usmjeriti na nama važne i značajne stvari u životu.