Čekanje 100% spremnosti i idealnih uvjeta te udaljava od života kakvog želiš živjeti

osobni razvoj
osobni razvoj

Napisala Mateja Marinić

mag. rehab. educ. edukantica psihoterapijskog pravca transakcijska analiza

Koliko si odluka, ciljeva, snova i želja odgodila, ili nikada ostvarila, zbog toga što si mislila da nisi dovoljno spremna za njih?

 

“Nisam još spremna na taj korak – treba mi više samopouzdanja, hrabrosti, znanja…”

“Nisam spremna za taj korak jer mislim da nisam kapacitet za to.”

“Nisam još spremna na to – čekam bolji trenutak u životu.”

 

Iza “nisam spreman/a” nerijetko stoji sumnja u samoga sebe, a ne nedostatak znanja, kapaciteta, vještina i/ili resursa koje ponekad smatramo kao legitiman razlog da nešto ne učinimo ili odgodimo za neko drugo vrijeme.

 

Ne osjećamo se spremno jer sumnjamo u sebe, odnosno nemamo povjerenja u same sebe zbog toga što duboko u sebi nosimo uvjerenje da nismo dovoljno dobri i/ili da ne zaslužujemo to što želimo.

 

Nemoguće je osjećati dovoljnu spremnosti, krenuti van svoje zone komfora, drugačijim putem u životu, ako ne vjerujemo samima sebi, odnosno ako vjerujemo da mi to ne možemo, ne smijemo ili ako to učinimo da tada to neće biti dovoljno dobro i da će nas snaći “katastrofa”.


Hajdemo onda fokus prebaciti na uvjerenje “Nisam dovoljno dobra za to”.


Od kuda dolazi to uvjerenje?
Želiš li to uvjerenje promijeniti?
Kako?


Korijene uvjerenja “Nisam dovoljno dobra da za to.” možemo pronaći u djetinjstvu i našem prvom odnosu – odnosu s roditeljima.


Ako smo kroz rano djetinjstvo verbalno i neverbalno kontinuirano dobivali poruke da nešto što činimo nije dobro ili nije poželjno, odnosno da zbog toga mi tada nismo dovoljno dobri ili poželjni za naše roditelje, da nas se konstantno treba ispravljati kako bi bili dovoljno poželjni i dobri za njih, onda smo te poruke počeli internalizirati u obliku uvjerenja – Ja nisam dovoljno dobra.

Nešto nije u redu sa mnom.

Nisam OK.



Svoje vlastito JA tada prosuđujemo kao nedovoljno dobro, nedostatno.

Svoje autentično JA vidimo kao nepoželjno – ono koje je potrebno sakriti i držati prikrivenim jer ako bude otkriveno bit će odbačeno. 

Obzirom da nam je u djetinjstvu iznimno važno održati odnos s roditeljima, svoje autentično JA ćemo sakriti i potisnuti u zamjenu za prihvaćanje i odnos s roditeljima.




Kako to onda izgleda u odrasloj dobi?



Ono što se dalje u našem životu događa je da svoj životni skript (koncept u transakcijskoj analizi) koji u sebi sadrži uvjerenje “Nisam dovoljno dobra.” nesvjesno živimo i njegovu “istinitost” potvrđujemo kroz svakodnevne situacije i odnose.

Svoje autentične želje, potrebe i ciljeve nećemo pokušati ostvariti jer duboko u sebi vjerujemo da nismo dovoljno dobri da bi to postigli ili da uopće zaslužujemo to što želimo.



Uz uvjerenje “Nismo dovoljno dobra.” dolaze i njemu pripadajuća emocija srama zbog koje se osjećamo nedostatno i kao da nešto nije u redu sa nama.

Svaki puta kada poželimo krenuti drugačijim putem u svom životu osjetimo strah – što zbog same nemogućnosti predviđanja ishoda i manjka kontrole situacije, što zbog straha od ponovne potvrde uvjerenja “Nisam dovoljno dobra” da bi živjela drugačiji, bolji, život.

Tada ćemo radije odabrati ostati tu gdje jesmo u ovom trenutku života, govoreći si kako “nismo još spremni” (ili pronalaziti neki drugi razlog) iz potrebe da opravdamo i sebi racionaliziramo svoje odluke, izbore i ponašanje.


Mijenjati ograničavajuća i zastarjela uvjerenja je moguće, no to nije nešto što se događa preko noći.

Nerijetko je to proces u kojem nam je potreban rad sa stručnjakom, primjerice psihoterapeutom.

Kada je riječ o čekanju “100% spremnosti” važno je imati na umu da:

  1. Nikada nećemo biti dovoljno spremni za nešto. Taj trenutak u vremenu u kojem osjetimo nalet spremnosti, dovoljne hrabrosti, samopouzdanja i odvažnosti se doista rijetko događa. Perfekcionizam i sumnja u samoga sebe odgađa i stopira mnoge divne poduhvate koje želimo ostvariti i bolju kvalitetu života.

  2. Podrška okoline možda nikada neće biti na onoj razini koju bismo htjeli, ili bar na samom početku našeg puta. Možda ćemo doista morati krenuti sami ili uz podršku jedne osobe. No, to opet ne znači da na našu “spremnost” treba utjecati brojnost publike koja “navija i plješće za nas”. Počeci možda mogu biti usamljeni, no to ne znači da po putu nećemo uopznati nove ljude i stvoriti nove odnose. Koraci naprijed stvaraju nove prilike i nove odnose za koje je važno otvoriti se.

  3. Validacija, odnosno potvrda okoline da imamo dovoljno dobre kvalitete je također nešto što, kao i podrška okoline, može utjecati na našu “spremnost” – Misliš li ti da je to što ja radim dobro? Misliš li da imam dovoljno samopouzdanja za to? Misliš li ti da mogu ja to? Ako drugi kažu da mogu, onda ću se odvažiti i krenuti. Koliko god nam se činilo važnim da nas drugi prepoznaju i vide, važnije je raditi na promjeni mentalnog sklopa i naučiti kako samima sebi dati validaciju koja nam je potrebna i sebi dati dozvolu da KRENEMO.


“Sada sam 100% spremana” je, u konačnici, iluzija


Za prvi korak prema novom i nepoznatom je potrebna odvažnost i i dovoljno ljubavi prema samoj sebi da za sebe želiš (naj)bolje.


Ostalo učiš u procesu – po “putu”.

Umjesto čekanja trenutka da budeš u potpunosti spremna, možeš početi već sada, dopustiti si putem otkrivati sebe i učiti ono što prirodno dolazi sa promjenama i novim životnim putevima.

 

 

Ako želiš moju podršku u tvom procesu osobne promjene i ostvarenja autentičnih ciljeva, trenutno je u tijeku 4-tjedni on-line program POKRENI PROMJENU u kojem imaš priliku raditi upravo ovim temama.



Klikni OVDJE za više detalja o programu i mogućnosti prijave.
Može te također zanimati…