Koliko se često u životu osjećaš “spremno”?

osobni razvoj

Napisala Mateja Marinić

mag. rehab. educ. edukantica transakcijske analize – smjer psihoterapija pod supervizijom

Koliko si snova i želja odgodio/la ili nikada ostvario/la zbog toga što se nisi osjećao/la “dovoljno spremno”?

Razmišljam o tome gdje je granica između toga da nešto doista nismo spremni učiniti jer nam za to nedostaje znanja, vještina ili resursa i toga da rečenicom Nisam još spreman/a jednostavno odgađamo ili ne ostvarimo ono što želimo. I zapravo dolazim do zaključka da ne postoji univerzalno pravilo kada je riječ o spremnosti za velike iskorake u životu. Svaki pothvat koji u životu želimo ostvariti, svaki novi put kojim odlučimo krenuti, a koji za nas predstavlja rizik, će nas neminovno dovesti u situaciju propitkivanja samoga sebe i vlastitih sposobnosti, odnosno zaslužujemo li to što za sebe želimo.

Stoga mi se čini da iza sintagme “nisam spreman/a” zapravo stoji sumnja u samoga sebe, a ne nedostatak znanja, vještina i/ili resursa koje ponekad namećemo kao legitiman razlog da nešto ne učinimo ili odgodimo za neko drugo vrijeme.

Ne osjećamo se spremno jer sumnjamo u sebe, odnosno ne vjerujemo sebi zbog toga što nosimo uvjerenje da nismo dovoljno dobri.

Čitajući gore navedenu rečenicu zapravo sve ima potpunog smisla – kako se mogu osjećati spremno, odnosno izaći iz zone komfora, krenuti nepoznatim putem ako ne vjerujem samome sebi, ako vjerujem da ja to zapravo ne mogu?

Hajdemo onda fokus prebaciti na uvjerenje da nisam dovoljno dobar/a. Od kuda dolazi to uvjerenje? Mogu li to uvjerenje promijeniti? Kako?

Korijene uvjerenja da nismo dovoljno dobri možemo pronaći u djetinjstvu i našem prvom odnosu – odnosu s roditeljima. Ako smo kroz rano djetinjstvo kontinuirano dobivali poruke da nešto što činimo nije dovoljno dobro, nije poželjno, konstantno treba ispravak ili korekciju onda smo te poruke počeli pripisivati samima sebi u obliku uvjerenja – ja nisam dovoljno dobar. Ono što je karakteristika uvjerenja jest da ga dalje kroz život nastojimo potvrditi kroz svakodnevne situacije, a sve ono što se ne uklapa u to uvjerenje odbacujemo kao “puku sreću”, nešto što je izvan našeg utjecaja, odnosno pripisujemo nekom vanjskom faktoru.

Uz samo uvjerenje da nismo dovoljno dobri dolaze i njemu pripadajuće emocije, a to su prvenstveno strah i sram. Ruku pod ruku, oni čine dobro uhodani mehanizam svakodnevnog funkcioniranja i našeg odnošenja prema životu, “rizicima”, novom i nepoznatom.

Radije ćemo ostati tu gdje jesmo, govoreći si kako “nismo još spremni”, nego se izložiti jer tada postoji šansa da ne uspijemo, ponovno doživimo sram i odbačenost od okoline zbog uvjerenja da nismo dovoljno dobri.

Mijenjati takva uvjerenja nije lako i jednostavno niti se ta promjena događa preko noći. No, ona je moguća, ali od nas zahtjeva određenu razinu suočavanja s gore navedenim emocijama i nekim prošlim iskustvima. Ipak, pogled u ogledalo i promatranje odraza u njemu mnogima nije ugodno i radije to izbjegavaju pa nastavljaju s korištenjem fraze “nisam još spreman”.

No, kada bih trebala birati između dobrog pogleda u ogledalo i promatranja onoga što vidim u njemu i života u kojem imam aktivnu ulogu, u kojem strah nije taj koji će mi određivati smjer kojim idem uvijek biram potonje.

U borbi sa “spremnošću” treba imati na umu da:

  1. Nikada nećemo biti dovoljno spremni, odnosno znati dovoljno ili imati dovoljno iskustva kako bi bili “kvalificirani” nešto učiniti. Perfekcionizam i sumnja u samoga sebe odgađa mnoge divne ciljeve, projekte i poduhvate koje želimo ostvariti.
  2. Podrška okoline možda nikada neće biti na onoj razini koju bismo htjeli, ili bar na početku. Možda ćemo doista morati krenuti u potpunosti sami ili možda uz podršku jedne osobe. No, to opet ne znači da na našu “spremnost” utječe brojnost publike koja “navija i plješće za nas” iako bi nam sigurno bilo lakše kada bismo imali veliko pleme ljudi iza sebe koje nas neumorno bodri.
  3. Validacija, odnosno prepoznavanje okoline da imamo vrijedne i iznimne kvalitete je također nešto što, kao i podrška okoline, može utjecati na našu “spremnost” – Misliš li ti da je to što ja radim dobro? Ako drugi kažu da je dobro, onda ću se odvažiti i krenuti. Koliko god nam se činilo važnim da nas drugi prepoznaju i vide, važnije je raditi na promjeni mentalnog sklopa i naučiti kako samima sebi dati validaciju koja nam je potrebna.

“Sada sam spreman/a”, u konačnici, je iluzija. Ne postoji takvo što. Postoji samo nešto što smo mogli ili ćemo učiniti bolje. Za prvi korak prema nepoznatom i novom je potrebna hrabrost, vjera da možemo tolerirati potencijalni neuspjeh, znati kako primiti/nositi se s ostvarenim uspjehom i dovoljno ljubavi prema samome sebi da za sebe želimo (naj)bolje.

Umjesto čekanja trenutka da budemo spremni, možemo početi već sada i dopustiti si putem otkriti i učiti ono što je potrebno.

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Može te također zanimati…
“Fake it till you make it”

“Fake it till you make it”

Aforizam "fake it till you make it" se odnosi na pretvaranje ili imitaciju samopouzdane osobe koja, naizgled, iskazuje...

Zašto ne uspijevam?

Zašto ne uspijevam?

U ovom tekstu želim pisati o tome zašto ne uspijevamo. Glagol uspjeti ovdje uzimam kao globalni pojam koji će pokrivati sve...

Sporedni likovi i sporedne žene

Sporedni likovi i sporedne žene

U djetinjstvu sam, ne neki način, bila ljubomorna na svoje starije sestre. One su bile odrasle, mnogo starije od mene pa su...