U engleskom govornom području postoji izraz “enmeshment”. Tražim najbolji prijevod te riječi na hrvatski i ono što mi Google translate izbacuje je – upletenost. Pronalazim još i zapletaj, zapletanje. Poslužit će u svrhu ovog teksta kojim želim približiti fenomen enmeshment-a.

Što je to?

Koncept enmeshment-a se koristi prilikom opisivanja odnosa unutar obitelji ili među partnerima, a odnosi se na brisanje jasnih granica između osoba. Njega je prvi spomenuo obiteljski terapeut Salvador Minuschin 1970-ih.

Da budem jasnija, ako unutar obitelji ne postoje jasne granice između partnera i/ili roditelja-djeteta, koje određuju pojedine uloge, dolazi do zapetljaja (engl. enmeshment) u odnosima. Odnosno, dolazi do disfunkcije unutar obitelji kao grupe ljudi koja narušava razvoj autonomije, neovisnosti i zdrave međuovisnosti. Ta disfunkcija utječe na djecu i njihov emocionalni razvoj jer zbog vrlo visoke međuovisnosti (npr. majka-dijete, muž-žena) ona se ne uspijevaju na zdrav način odvojiti od roditelja. Ostaju u simbiozi čak i nakon što dijete kronološki odraste i odseli iz obitelji.

Kako i kada se enmeshment unutar obitelji pojavljuje?

Muñoz navodi nekoliko primjera koji vrlo jasno prikazuju brisanje jasnih granice unutar obitelji, odnosno među njenim članovima:

1. Roditelj koji svom djetetu govori da se nikada ne treba brinuti, da će se on/ona za njega uvijek pobrinuti.
2. U braku jedan od partnera idealizira drugoga i stavlja ga na “pijedestal” zbog čega u trenucima konflikta taj isti partner potiskuje vlastite osjećaje – ljutnju, bijes, potrebe i krivi sebe za probleme u odnosu.
3. Roditelji koji vrlo suptilno ili vrlo eksplicitno ističu negativne strane i posljedice djetetovih odluka: “Pazi! Možeš pasti sa te ljuljačke!”, “Jesi li siguran/a da želiš upisati taj fakultet? Dosta je daleko od tvog doma.”, “Ostani živjeti s nama, to će ti uštedjeti puno novaca.”…

Još neki od znakova su:

1. Dijete je svom roditelju najbolji prijatelj.
2. Izostanak privatnosti među članovima obitelji.
3. Roditelj povjerava tajne djetetu.
4. Roditelj jednom od djece govori da mu je on/ona najdraži.
5. Jedno dijete unutar obitelji ima privilegije.
6. Roditelj koji je pretjerano uključen u aktivnosti djeteta (helikopter roditelji) i donošenje odluka.

U konačnici enmeshment je način uspostavljanja kontrole unutar grupe, odnosno obitelji ili partnera. Kada gledamo takvu obitelj ili partnere, često se “na van” mogu doimati kao vrlo zdravi, skladni ili “romantični par” no stvarna priča je zapravo drugačija.

Djeca koja odrastaju u takvim obiteljima prenose iste obrasce ponašanja i uspostavljanja odnosa u svoje buduće pa se isto može prepoznati kao:

1. Raspoloženje partnera utječe na naše zbog čega ne možemo biti sretni i zadovoljni ako se partner pored nas taj dan ne osjeća tako.
2. U odnosu su potrebe partnera isključivo ispred naših vlastitih.
3. Teško razlučujemo vlastite osjećaje od partnerovih.
4. Osjećamo anksioznost kada smo odvojeni od partnera i kada provodimo vrijeme sami.
5. Osjećamo grižnju savjest kada se u partnerskom odnosu zauzimamo za sebe i svoje potrebe.
6. Osjećamo se ugroženima zbog snova, želja i potreba koje naš partner ima, a iste ne uključuju nas.
7. Volimo kada partner ovisi o nama.
8. Izolirani smo i ne uspostavljamo odnose izvan partnerskog.

Prekidanje disfunkcionalnog načina uspostavljanja odnosa je moguće. Ono zahtijeva učenje postavljanja granica, prepoznavanje vlastitih vrijednosti, želja, potreba, preuzimanje odgovornosti za vlastite osjećaje i otkrivanje vlastitog identiteta izvan odnosa obitelji i partnerskog odnosa.

Na taj način se razvija zdrava autonomija, osoba postiže punu emocionalnu zrelost i prepoznaje nove načine uspostavljanja zdrave međuovisnosti.