Bližio se moj 28. rođendan.
Na papiru i nije neka velika brojka, rekli bi neki, dok bi drugi odmahnuli rukom uz “Joooj, da su mi te godine.”

Razmišljam o tome kako uopće nije stvar u godinama. One su samo zbroj vremena provedenih na ovom mjestu, na ovoj planeti, u ovome životu. One nisu odraz života. S druge strane, one su drugima važne. Nekom tko žuri i juri kroz život, pazi da stigne sve ono što treba “stići” u određenoj dobi. Netko tko gleda na sat i prati kazaljke koje uskoro otkucavaju “vrijeme”.

Jesu li i meni važne?

Gledam datum i razmišljam o tome kako je uskoro studeni i što se više bliži TAJ datum u meni je sve više i više gorčine.

Uopće mi nije do slavlja i proslave.

U konačnici – što se tu ima slaviti? Što da slavim?
Samo sam godinu starija… ništa više.

Osjećaj mučnine na samu pomisao TOG datuma i TE brojke ne prolazi. Znam da ću o tome trebati razgovarati sa svojom terapeuticom i da je krajnje vrijeme da i to iznesem “na stol”.

Terapija…

Iznosim sve o čemu razmišljam, sve što me muči – rođendan koji uskoro dolazi, a zbog kojeg osjećam veliku nelagodu. Ništa mi nije jasno. Dvije-tri minute pričam o jednoj temi, zatim o drugoj. Razmišljam – kako je ovo povezano? Razumije li terapeutica o čemu uopće pričam? Razumijem li ja uopće samu sebe?

Nakon pola sata razgovora (i nezaustavljivih suza) shvaćam da uopće nije do 28. rođendana. Rođendan je samo podsjetnik na nešto mnogo veće što već godinu dana guram pod tepih i s čime se ne želim suočiti.

Shvaćam da već skoro godinu dana u sebi nosim orgomnu količinu tuge koju sam gurala od sebe jer se s njom nisam htjela suočiti.

Nisam se htjela suočiti sa tugovanjem slike o sebi koju sam godinama i godinama u svojoj podsvjesti kreirala. Ne samo ja, nego i moja obitelj, društvo i kultura u kojoj živim.

A moj (sada već stari) identitet, koji je s datumom 28. rođendana došao, ponovno kuca na vrata, a ja ga odbijam pogledati i pozdraviti se s njim. Zauvijek.

Tri godine osobne terapije je “došlo na svoje”. Došla sam do one bazične razine postojanja i pitanja “Tko sam ja, ako nisam sve ono što sam mislila da jesam i da ću biti, sada u ovom trenutku?”

Što je identitet?

Identitet formiramo na temelju uloga koje živimo, onoga što nam je “dano” od strane obitelji, kulture, od društva koje kaže tko smo/što bismo trebali biti, od aktivnosti koje svakodnevno radimo, od poslova koje svakodnevno činimo, od uloga koje svakodnevno igramo.

Identitet nam pomaže da se povežemo s drugima, sa samim sobom, sa onime tko smo mi u samoj svojoj srži.

Gubitak, odnosno promjena, identiteta se može dogoditi u različitim životnim situacijama (velikim životnim događajima/promjenama), u (prekidima) odnosa, na psihoterapiji…

U psihoterapiji se svakodnevno sagledava i propitkuje vlastiti identitet – tko smo mi, što nas čini takvima kakvi jesmo; što je to što smo “kopirali” od vlastitih roditelja, a što je onaj istinski dio nas, što činimo jer to doista želimo, a što činimo iz pukog bunta…

Kako znati da preispitujemo vlastiti identitet?

Ako si često postavljamo pitanja: Tko sam ja? Koja je moja svrha? Koje su moje vrijednosti?

Ako preispitujemo svoje interese i posao koji radimo.

Ako preispitujemo svoju ulogu unutar društva.

Ako smo doživjeli velike životne promjene – promjena posla, mjesta stanovanja, prekid odnosa.

Preispitivanje vlastitog identiteta, odnosno kriza identiteta, je nešto što je normalno i očekivano obzirom na psihološki razvoj osobe i svi ju u nekom trenutku života doživljavamo. Najintenzivnije u adolescenciji. No, krize identiteta se javljaju i u kasnijim životnim razdobljima.

Ako nam se u ovom trenutku to događa, važno je pozornost usmjeriti prema sebi i pitati se pitanja:

Što mi je važno?
Kako se nosim sa životnim teškoćama? Što mi pomaže da se s njima lakše nosim?
Koji su moji interesi? Jesu li se oni promijenili?
Koje su moje vrijednosti? Jesu li ona u skladu sa mnom ili se mijenjaju?

Važno je pronaći i odgovarajuću podršku drugih osoba koje će nam pomoći da se lakše nosimo sa promjenama i stresom koju uzrokuju same promjene.

Preispitivanje samoga sebe nije lako i nije ugodno iskustvo, ali u konačnici, ako prolazimo kroz krizu identiteta, to je nešto što je na kraju dobro za nas i našu budućnost.

I za kraj, iz osobnog iskustva…

Ono što mi je 28. godina donijela je suočavanje s osjećajem koji dolazi nakon spoznaje da ja i moj život neće biti ono što sam u svom umu kreirala negdje davno u prošlosti. I koliko god da mi se ta slika, sada kada bolje pogledam, uopće ne sviđa i koliko god mi se taj identitet nikako ne dopada, svejedno za njim tugujem.

Taj osjećaj je ono s čime se sada učim nositi. 

Čovjek bi rekao da će otkrivanje sebe, i postajanje autentičnom osobom koja zapravo stoji iza svih slojeva iza kojih smo se godinama skrivali, biti put prožet zadovoljstvom, ushićenjem i srećom – ma, jednostavno bajkovito! Zapravo, to je put prožet tugovanjem i suočavanjem s velikim osjećajem nelagode, gubitkom tla pod nogama jer se u jednom trenutku svog života nemaš na što osloniti – na svoj identitet.

Ali, na kraju, sve ima svoju ulogu i razlog zašto…

Zato biram upravo to.

<3