Aforizam “fake it till you make it” se odnosi na pretvaranje ili imitaciju samopouzdane osobe koja, naizgled, iskazuje kompetenciju u određenom području.

Izreka je vrlo popularna i slobodno se dijeli, skoro kao nošalantni savjet, u trenucima kada osoba nailazi na određene poteškoće ili prepreke u izvedbi neke vještine, kompetencije, radnje i sl.

Također, sama izreka negdje indirektno govori da je potrebno pretvarati se ili imitirati određeno stanje, ponašanje ili radnju te da ćemo nakon takvih opetovanih ponavljanja postati osoba kakvom smo naumili biti. Pretvarati se prema hrvatskom rječniku znači prikazivati se drukčijim, a imitirati se definira kao činiti po uzoru na nekoga drugoga; oponašati. Svaka od ovih definicija sadrži element drugoga/drugačijeg, odnosno činiti u skladu s nekim/nečim drugačijim od nas samih, od onoga što mi jesmo.

Je li put do uspjeha doista popločen lažiranjem nekog aspekta sebe?

Kada pribjegavamo metodi fake it till you make it to obično znači da se nalazimo u nekoj situaciji koja nas stavlja van naše zone komfora, van naših trenutnih vještina ili kapaciteta. Odnosno, nemamo više ništa od naših resursa što bi mogli iskoristiti pa se okrećemo metodi lažiranja, glume ili pretvaranja kako bi dali zadnji pokušaj i šansu tome da uspijemo. Možda se nalazimo na intervjuu za posao za koji osjećamo da nadilazi naše trenutne mogućnosti ili da neke kriterije u opisu posla ne zadovoljavamo. Možda trebamo održati govor pred grupom ljudi, a mi osjećamo najveću tremu u tom trenutku zbog toga što mislimo da smo varalica koja zapravo ne zna ništa. Fake it till you make it daje onaj zadnji push zbog kojeg ćemo nastojati proći kroz situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, odnosno zbog kojeg ćemo misliti da nas dovoljan broj ponavljanja određenog ponašanja dovodi do osobe koja želimo postati.

Ova popularna izreka nailazi na mnoga podržavajuća, i veoma simplistička, objašnjenja. U suštini, mnogi će stručnjaci reći da svako ponašanje okida određene osjećaje u nama, odnosno da je potrebno prvo promijeniti ponašanje koje će nas dovesti do novih (drugačijih) osjećaja pa samim time i do drugačijeg razmišljanja, odnosno osobe koja želimo biti.

To bi značilo sljedeće:

Ako želiš biti sretnija osoba, smij se više.

Ako želiš imati mnogo prijatelja, ponašaj se otvoreno i prijateljski prema drugima.

Ako želiš unaprijediti svoj partnerski odnos, ponašaj se kao dobar partner.

Ovo su sasvim zdravorazumske tvrdnje, neki bi rekli. No, ljudsko ponašanje, koliko god se nekome činilo jednostavno, to nije. Mehanizmi i procesi koji utječu na naše ponašanje, a koje je samo njihov krajnji rezultat, su veoma složeni i kompleksni. Krenula bih samo od temperamenta, relacijskih iskustava, uvjerenja koja intorjiciramo od roditelja, okoline i kulture te osjećaja koje pripisujemo tim istim uvjerenjima, mehanizama nošenja i obrana te naših potreba i želja. Kako svi ti segmenti kreiraju našu ličnost pa onda i naše ponašanje nisu cilj ovog teksta, no samo ih ističem kao dijelove koji čine jednu cjelinu, a koja se često prikazuje pretjerano simplistički.

Ono što se posljedično može dogoditi ako objeručke preuzmemo princip fake it till you make it, bez temeljitog promišljanja, je otuđivanje od samoga sebe i kreiranje kontraefekta, dubokog osjećaja neuspjeha. Također, sam proces razmišljanja u takvom načinu funkcioniranja može biti “ja nemam to što je potrebno, ja trebam biti netko drugi, ja ne mogu biti ja”. Čime si potvrđujemo poziciju u kojoj se trenutno nalazimo.

Kako “fejkati” na pravi način?

1. Tako da, za početak, uopće ne koristimo ovaj način razmišljanja – da je nešto u vezi nas samih potrebno “lažirati” u određenom trenutku. Takav način promišljanja, koliko god racionalno djeluje kao dobro rješenje, u suštini može dovesti do osjećaja neuspjeha i potvrde da takvi kakvi jesmo trenutno zapravo nismo u redu.
   
2. Kada učimo neke nove vještine i ponašanja, neki aspekt našeg identiteta, ne možemo lažirati u nadi da će se nešto samo od sebe dogoditi. Mi trebamo znati što točno radimo, na koji način i zašto to radimo baš tako. Trebamo učiti povezivati ponašanje s osjećajima i promatrati svoje reakcije u trenutku kada nešto radimo. Ti trenuci su plodno tlo za revidiranje naših uvjerenja koja također služe kao “pogonsko gorivo” naših ponašanja.
   
3. Kada nastojimo drugima projicirati samopouzdanu/og sebe, a duboko ispod površine se uopće ne osjećamo tako – to može biti vrlo usamljeno iskustvo. Ako želimo raditi na nekim aspektima sebe, bez potrebe da konstantno nešto trebamo lažirati, u tome nam može pomoći osoba koja će biti naš mentor, coach ili terapeut, a koja će nam dati konstruktivne povratne informacije na ono što se doista događa i koja će zajedno s nama raditi na promjeni ponašanja, odnosno dubljem razumijevanju procesa i samoga sebe u njemu.
   
   Princip fake it till you make it je nešto što nije rješenje, odnosno, isti treba biti zamijenjen dubljim promišljanjem o tome što zapravo radimo, na koji način, s kojim ciljem te kako u svemu tome ostajemo autentična osoba.