Sporedni likovi i sporedne žene

U djetinjstvu sam, ne neki način, bila ljubomorna na svoje starije sestre. One su bile odrasle, mnogo starije od mene pa su uživale veću slobodu koja je meni, kao maloj djevojčici, tada bila nedostižna. Ja sam za sve i svašta prvo morala pitati roditelje (sasvim logično) i neke želje koje sam imala sam znala da se vrlo izgledno neće ostvariti upravo zato jer mi za njihovo ostvarenje treba dozvola roditelja, njihov novac, vrijeme i sl.

Ja sam uvijek maštala o tome kako jedva čekam postati odrasla jer je za mene to tada značilo biti slobodna – možeš ići gdje god želiš, kada god želiš, možeš donositi svoje odluke koje su neovisne od utjecaja drugih.

Odrasla dob je za mene konačno došla, zajedno sa toliko željenom slobodom. Uživala sam u njoj i mislila sam da je to to.

“To je to – ja sam sada konačno svoj čovjek! SLOBODNA SAM!”

Pojam te slobode koji sam tada imala je za mene osobno kratko trajao jer sam ubrzo nakon primatnog studija upisala studij psihoterapije i krenula na svoju osobnu terapiju.

Naravno, pojam slobode kojeg sam do tada imala se od tog trenutka počeo mijenjati. Moj životni skript je svaki tjedan na psihoterapiji bio testiran, a autonomija konstantno poticana.

Postala sam sve više svjesna toga da ja zapravo živim nečiju tuđu priču, neki tuđi život. Nešto što uopće nema veze s pravim značenjem slobode (za mene).

Shvatila sam da ja nisam glavni lik u svojem životu – ili sam bila glavni lik, ali onaj koji se puno previše oslanjao na druge i zapravo se nastojao uklopiti u nečiju tuđu životnu priču. Lik koji nastoji uspostaviti simbiozu s nekim/nečim kako bi preživio ovaj život.

Uklapanje, i bivanje sporednim likom, je prvo krenulo kroz partnerski odnos. Tako je zapravo bilo oduvjek – kada bolje razmislim. U svim svojim vezama bi se po defaultu, nakon što bi one započele, izbrisala – doslovce. 

Moje potrebe, moje želje, moji ciljevi bi nestali. Ja bi ih izbrisala s ciljem da se što više uklopim u neku ideju toga kakva ja kao djevojka trebam biti, kako se trebam ponašati, a sve sa ciljem da odnos s partnerom bude dobar. 

Ja nisam bila sebi na mjestu br. 1.

Bio je moj partner i odnos.

Ja sam postala sporedni lik.

Slijedeće uklapanje i bivanje sporednim likom se odražavalo na posao koji sam radila. Mislila sam da je trenutkom zaposlenja moja sloboda konačno stigla na vrata. Pet godina kasnije vidim da su to bila vrata kaveza u kojem više nisam mogla funkcionirati. Količina tuge, koje uopće nisam bila svjesna i koja je jednim dijelom počela rasti u depresiju, u meni je bila neopisivo velika – bila sam nesretna i te osjećaje sam uvijek vješto prikrivala svojim perfekcionizmom, potrebom da zadovoljim “sustav” (čitaj obitelj) i tzv.  “pravila života” (čitaj društvena pravila).

Ponovno sam samu sebe izbrisala i postala sporedni lik u nečijoj tuđoj priči (priči sustava u kojem ja kao osoba nemam slobodu koja mi je potrebna).

Trebalo je vremena da osvjestim na koje sve načine sebe automatski brišem kada se nađem u odnosu s drugom osobom ili u grupi (sustavu), na koje načine sebe stavljam u ulogu sporednog lika misleći da je on glavni.

U ovom trenutku se više ne igram sporednih likova.

U ovom trenutku učim biti glavni lik.

Učim i dalje…

Zašto sporedni likovi i sporedne žene?

Ovo je tekst napisan za bilo koga i inače ih nastojim držati neutralnima jer sam stava da se i muškarci i žene nalaze u svojim, rodno i stereotpino kreiranim, kavezima i da svatko od njih, dok ne osvijesti, igra sporednog lika u nečijoj priči – bilo da je riječ o partnerskom, obiteljskom, prijateljskom odnosu ili radnom mjestu, sustavu u kojem radi i sl.

No kada sam razmišljala o ovom tekstu, nekako su mi žene češće padale na um jer sam, naravno, i sama žena te brže prepoznajem momente u kojem vidim živi li žena svoju slobodu i je li ona glavni lik u svojoj priči ili ne (obzirom i na cijelu povijest položaja žena u društvu i kulturološkog utjecaja na identitet žene).

Ja nisam sudac koji definira što točno za nekoga sloboda treba značiti i biti.

No jesam osoba koja na dnevnoj bazi radi s ljudima koji pokušavaju, između ostalog, dokučiti što je za njih osobno sloboda i koji žele ojačati ulogu glavnog lika u vlastitom životu, a ne konstantno upadati u tuđe životne priče i živjeti sporedne uloge.

Glavni likovi su oni koji:

  • Pomiču granice statusa quo
  • Mijenjaju okolinu ukoliko prepoznaju da ona za njih više nije prikladna
  • Pokazuju svoju autentičnost i ne boje se biti autentični – time su i samopouzdani
  • Imaju zdrav osjećaj samopoštovanja
  • Imaju zdrave granice
  • Unaprjeđuju sebe za boljitak sebe i drugih
  • Nisu motivirani strahom već razvojem

Moje pitanje za kraj je – igraš li glavnu ulogu u svom životu ili sporednu u nečijem tuđem? 

Kako tvoja uloga već danas može biti drugačija?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: