Već tri godine idem na psihoterapiju. Jesam li okej?

“Nije li tri godine psihoterapije puno?” – pitanje mi je postavila jedna djevojka.

Razmislila sam o njemu i odgovor sam odlučila napisati u obliku članka. Čini mi se vrijednim pozornosti jer možda o ovome promišlja mnogo osoba pa neka on bude dostupan svima.

Kada objašnjavam što je psihoterapija i odgovaram na brojna pitanja koja se vežu uz nju, ali i mnoge predrasude, uvijek ju volim uspoređivati sa tjelovježbom. Ne znam zašto. Možda postoji bolji način, ali takva usporedba nekako uvijek dobro “sjedne” osobi nasuprot koja me pitala nešto u vezi nje.

Isto tako ću i odgovor na ovo pitanje ponovno povezati sa tjelovježbom.

Bismo li osobu koja se već tri godine aktivno bavi tjelovježbom pitali – Pa što nije u redu s tobom? Kada ćeš prestati s time? Pa nije li tri godine tjelovježbe (bilo koje vrste) dovoljno za ostatak tvog života?

Stvar je u tome što o psihoterapiji još uvijek razmišljamo na vrlo neobične načine. Kao društvo još uvijek ne razumijemo što je zapravo mentalno zdravlje, da je ono jednako važno kao fizičko, da je ono vrlo vrlo usko povezano sa fizičkim u vidu psihosomatike te pri samom izgovoru mentalno zdravlje i/ili psihoterapija nama pada na pamet teška depresija, “lude” osobe i sl.

Ne znam koliko će nam vremena još kao društvu trebati da se status mentalnog zdravlja i percepcija šire javnosti o njemu promijeni. Idemo u dobrom smjeru, no ponekad se pitam koliko brzo.

No, da se vratim na početno pitanje i odgovor. Ići na psihoterapiju je za mene pojam mentalne higijene. Na samom početku će ona biti intenzivnija – imat ćemo mnogo toga za “čistiti” jer u pitanju su godine i godine naučenih obrazaca misli, ponašanja, osjećaja, uvjerenja… koji nam otežavaju i narušavaju trenutnu kvalitetu života te nas sprječavaju da ostvarimo svoj puni potencijal i realiziramo život kakav doista želimo.

S vremenom, kako se mijenjamo, sama potreba za psihoterapijom možda neće biti toliko izražena no ono što dobivamo iz takvog oblika rada na sebi je nešto što nam obogaćuje život i ipak čini lakšim. Zašto bismo to onda napustili?

Zašto bismo prestali brinuti o svom tjelesnom zdravlju nakon tri godine aktivnog vježbanja? Pozitivne pomake i fizičku spremnost ćemo neko vrijeme sačuvati, no kako će ono odmicati zbog manjka aktivnosti više nećemo biti “fit” kao prije.

Ista stvar je i sa psihoterapijom. Godinu, dvije ili tri ćemo intenzivno “čistiti” svoj unutarnji mentalni prostor, no prljavština će se s vremenom ponovno nakupiti.

U konačnici, svatko za sebe određuje što mu je potrebno i dovoljno. No, osoba koja tri godine ide na psihoterapiju i ne namjerava je prekinuti je u potpunosti zdrava osoba, svjesna sebe, onoga na čemu želi raditi i što želi postići. To nije znak da nešto ide u krivom smjeru ili da se stanje pogoršava.

Dapače, osoba je učinila važne i velike korake za sebe i očito ne namjerava stati u tome.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: