Što mi želi reći dijete u meni?

Jesi li ikada obraćao/la pozornost na svoj unutarnji glas?
Onaj koji te podsjeća na tvoju mlađu verziju tebe, onu iz djetinjstva?
Što ti taj glas želi reći?

Bez obzira na to koliko godina imali, i koliko “odrasli” nastojali biti, svatko od nas u sebi nosi dijete koje smo bili u prošlosti – sa svim osjećajima i potrebama koje smo iskazivali i tada nastojali zadovoljiti kroz odnos s drugima.

Ono se može pojaviti kada nam, primjerice, naša draga osoba ne odgovori na poziv. Tada se možemo osjećati tužno ili povrijeđeno, što može biti odraz one petogodišnje djevojčice ili dječaka u nama.

Može se pojaviti i u obliku 15 godišnjeg tinejđera kada nas šef u razgovoru ne uspijeva ili ne želi razumjeti zbog čega se osjećamo neshvaćeno i frustrirano.

U svakodnevnim i različitim situacijama dijete u nama konstantno “izlazi na površinu”. Češće, to isto dijete, ignoriramo i zanemarujemo. Što bi značilo da ignoriramo i zanemarujemo vlastite osjećaje i potrebe koji se javljaju u “ovdje i sada”, a koji nam govore i ukazuju na bitne stvari – ono što nam dijete u nama uporno pokušava reći vezano uz naše odnose, posao, odluke koje donosimo i život kakav živimo.

Rad na unutarnjem djetetu

U psihoterapiji postoji izraz rad na unutarnjem djetetu, no rijetko tko izvan tog područja doista razumije što to znači.

Kroz rad na našem unutarnjem djetetu prepoznajemo i postajemo svjesni vlastitih (relacijskih) potreba, onih koje najčešće nisu bile na adekvatan način zadovoljene u djetinjstvu, a na temelju kojih su nastale “pukotine” u odnosu. Te “pukotine” primarno proizlaze iz odnosa roditelj-dijete ili bilo koje druge osobe koja je skrbila i brinula o nama od najranije dobi. Ukoliko se ne pobrinemo o tim “pukotinama” i ne zacijelimo ih kroz odnos u kojem se osjećamo podržano, prihvaćeno i prepoznato (najčešće od strane psihoterapeuta, no ne mora biti pravilo) one se nastavljaju, odnosno ponavljaju u svim našim budućim odnosima. Te “pukotine” posebice dolaze do izražaja u veoma bliskim, intimnim, odnosima koje ostvarujemo.

Kroz rad na unutarnjem djetetu stupamo u kontakt sa onim dijelovima sebe koji su bili nepoželjni po procjeni drugih u okolini i koje nismo smjeli izraziti u odnosu roditelj-dijete. Na taj način istražujemo svoje autentične osjećaje koji su duboko zakopani i potisnuti od svjesnog dijela nas samih. Istovremeno, otkrivanjem potreba i otpuštanjem autentičnih emocija, “skidamo” sa sebe različite nezdrave i neučinkovite mehanizme nošenja (emocionalno prejedanje, konzumiranje alkohola, izbjegavanje odnosa, disocijacija…). Stupanjem u kontakt s potisnutim dijelom nas samih, odnosno našim unutarnjim djetetom, osvještavamo i integriramo nesvjesni materijal u svjesni dio naše ličnosti.

U takvom radu je važno imati podršku osobe s kojom se osjećamo sigurno kako bi on/ona adekvatno reagirala na naše nezadovoljene potrebe i neizražene autentične osjećaje.

Pronalaženje dječaka u sebi

Prepoznavanje i osvještavanje da se u određenim trenucima teže nosimo sa životom, njegovim izazovima i da nam je potrebna podrška su veliki i važni koraci naprijed u traženju pomoći stručnjaka.

Postoje pomaci na bolje i svijest o važnosti mentalnog zdravlja, posebice u zadnjih godinu dana, je sve veća, no sam korak prema donošenju odluke da potražimo pomoć i na taj način unaprijedimo kvalitetu svog života još uvijek može biti izazovan za mnoge, posebice za muškarce koji su odgajani i učeni da iskazivanje ranjivosti, emocija i traženje pomoći nije poželjno (u mnogim slučajevima i kažnjivo), odnosno nije odraz one slike muškarca kakvu društvo nameće i traži od njih.

Muškarci, ako se i odluče potražiti pomoć, to najčešće čine onda kada je “šteta” već učinjena, bilo prema njima samima, a nerijetko i prema najbližima u okolini. Ta “šteta” može dolaziti u obliku burn-outa, razvoda, prekida odnosa, depresije, napadaja panike/anksioznosti i/ili generalne egzistencijalne krize.

Tada se može činiti da povratka više nema i da od tog trenutka problem postaje sve veći, a osoba gubi zdrav razum, no ono što se zapravo zbiva je da je ona ista “pukotina” postala veća jer upravo ona vodi do unutarnjeg djeteta, odnosno dječaka koji zove u pomoć.

U tom trenutku, taj isti dječak je vjerojatno bio zanemarivan godinama, obzirom na količinu “vanjske štete”.

Izgubljena djevojčica

Izgubljene djevojčice su sve one „dobre djevojčice“ koje nisu imale puno pravo iskazati ljutnju, nezadovoljstvo ili frustraciju upravo zbog očekivanja koje su roditelji, odnosno društvo, pred njih postavljali – a to je da svoje autentične potrebe i emocije ostave po strani.

Kada djevojčica iskazuje svoju autentičnu potrebu da bude viđena onakva kakva ona doista je, da ju se čuje, da se prihvati njena ljutnja i/ili tuga, a to njeni roditelji ili druga odrasla osoba ne prepoznaju i ne zadovolje na adekvatan način, ona postepeno odustaje od tih autentičnih dijelova sebe i prilagođava se onim očekivanjima koja su pred nju postavljena. Međutim, to „napuštanje“ istinskog dijela sebe ne prolazi nezamijećeno. Ono se u odrasloj dobi može iskazati u obliku niskog samopoštovanja i samopouzdanja, odnosno iskrivljene slike o sebi (npr. nezadovoljstvo određenim dijelom tijela), lošim postavljanjem granica, sumnjom u sebe i svoje sposobnosti.

Znakovi koji govore da tvoje unutarnje dijete traži pomoć

  1. Izrazita osjetljivost i reaktivnost

    Naše unutarnje dijete se pojavljuje u situacijama u kojima reagiramo izrazito snažno; ako smo jako iziritirani nečim što se dogodilo ili se naglo odvojimo od nekog događaja koji je za nas preplavljujući. Na emocionalno razini reagiramo snažnije nego što bismo to inače učinili.

  2. Izrazita neovisnost/ne tražimo pomoć

    Takvo ponašanje je potkrjepljeno razmišljanjem “meni ne treba pomoć”, “ja mogu sve sam/a” ili “trebala/o bih ovo učiniti sam/a”.

  3. Destruktivni mehanizmi nošenja

    Sa svakodnevnim životom se nosimo uz pomoć alkohola, hrane, kockanja, shoppinga ili kontinuiranog odgađanja raznih obaveza.

  4. Nisko mentalno zdravlje

    Niska razina motivacije, depresija, anksioznost, izbjegavanje, teškoće spavanja, niska ili pojačana seksualna želja, izrazit gubitak težine ili dobivanje na težini.

5. Ponavljanje istih obrazaca ponašanja u bliskim odnosima

Izbjegavanje u konfliktnim situacijama, umanjivanje partnerovih potreba i emocija u odnosu, konstantno udovoljavanje zbog straha od odvajanja od partnera.

Pitanja koja potiču promišljanje i uspostavljanje kontakta s unutarnjim djetetom:

  1. Što je to što ti je bilo potrebno kao djetetu? Što si dobivao/la od svojih roditelja, a što ne?
  2. Koje emocije si smio/la slobodno izraziti u odnosu s roditeljem, a koje nikada nisi pokazivao/la?
  3. Što ti u ovom trenutku govori tvoje unutarnje dijete? Što mu/joj je potrebno (zagrljaj, utjeha, ohrabrenje)?
    Kako mu/joj to možeš sada dati?

Ponovni kontakt sa najranijim dijelom sebe, svojim djetetom, nas može osloboditi mnogo tereta kojeg svakodnevno, a nesvjesno, nosimo sa sobom i unosimo u različite odnose.

Takav rad zahtjeva našu predanost jer dijete u nama želi i treba našu pozornost.

Upravo tebe, sada već odraslog, zove da dođeš k njemu/njoj, da ga pogledaš i kažeš: “Ja sam sada tu. Sve će biti u redu.”

Sretno! 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: