Jesam li osoba koja daje previše?

Ja samo dajem, dajem i dajem. Kada će tome više doći kraj? Kada će netko za promjenu učiniti nešto za mene?

Ovim tekstom bih voljela objasniti dva pojma koja dijele glagol davati, a to su velikodušno davanje i pretjerano davanje. Zapravo, željela bih jasnom učiniti razliku između njih.

Davanje je vrlo cijenjeno i poželjno ponašanje koje se odgojem nastoji poticati od najranijih dana.

Kako bi znali što je zapravo velikodušno davanje, prvo je važno pogledati što stoji iza pretjeranog davanja.

“Daj da ti pomognem…”
“Ne moraš ti, ja ću…”

Ako smo osoba koja previše daje onda zapravo vrlo često razmišljamo o tome što druga osoba pored nas treba, kako joj možemo pomoći, što sve možemo učiniti za nju, utječe li na nju neki aspekt nas samih, trebamo li nešto u vezi sebe promijeniti kako bi njemu/njoj bilo bolje. Često tražimo opravdanja za tu osobu, njeno ponašanje i češće analiziramo svoje vlastite postupke prema njemu/njoj kako bi njemu/njoj bilo ugodnije s nama.

Nešto što možemo smatrati velikodušnim davanjem zapravo lako postaje potreba da udovoljimo drugima.

Ono što je zamka pretjeranog davanja, odnosno udovoljavanja, je da ono nama proizvodi osjećaj zadovoljstva koji je lažan. Takvo ponašanje i pozicija koju zauzimamo u odnosu s drugima (bilo da je riječ o obiteljskim, partnerskim, poslovnim odnosima) ultimativno dovodi do osjećaja prijezira.

Prijezir koji se javlja je usmjeren prema osobi kojoj bezgranično dajemo, a od koje ne dobivamo ništa zauzvrat, ali i prema nama samima jer u takvom odnosu zapravo otpisujemo vlastite potrebe, ono što je nama važno, naoštrub zadovoljenja potrebe druge osobe.

Zašto to činimo?

Iako se može doimati kako je davanje i udovoljavanje drugome nesebičan čin, ono u suštini nije jer iza tog ponašanja često stoji potreba da budemo viđeni, da se osjećamo dobro u vezi samog sebe, da nas se cijeni, da zadobijemo poštovanje, da nam konačno netko krene uzvraćati sve ono što smo mu cijelo vrijeme davali, odnosno da mi budemo ti koji će konačno primati.

Nešto što je u početku bila naša najbolja namjera se na kraju pretvara u osjećaj fizičke ili mentalne iscrpljenosti, povlačimo se od osoba kojima smo prvotno uvijek bili “na raspolaganju”, postajemo cinični, frustrirani, često imamo “ispade” pred osobom koja nešto traži od nas. To isto “davanje” u konačnici postaje izvor nezadovoljstva u poslu, obitelji, prijateljskim odnosima, partnerskim odnosima.

Pretjerano davanje u odnosima je i znak ovisnosti o drugoj osobi. Što znači da nam je potreban netko drugi kome ćemo bezgranično davati kako bi nas ta ista osoba validirala (priznala) i u nama stovrila osjećaj samopoštovanja, da smo vrijedni ljubavi.

Dokle god se naš izvor samopoštovanja nalazi u drugome, a ne u nama samima, dotle ćemo nastaviti udovoljavati drugima, odnosno davati u bezgraničnim količinama.

Jesam li ja osoba koja daje previše?

Ako se često pitamo ovo pitanje, dobro je razmisliti o slijedećim rečenicama i tome koliko su one istinite za nas.

  1. U odnosima mi je jako važno da sam osoba koja daje (bilo da je riječ o odnosima na poslu, u obitelji, partnerskim odnosima, prijateljskim odnosima).
  2. Nelagodno mi je primiti ljubav, pažnju, darove od drugih.
  3. Češće stavljam tuđe potrebe ispred vlastitih.
  4. Često se ispričavam, posebice ako ne znam kako uzvratiti ono što sam primio/la.
  5. U meni se javlja osjećaj nelagode kada imam potrebu drugu osobu tražiti nešto.
  6. Često dajem zbog osjećaja vlastite nesigurnosti.
  7. Dajem jer želim primiti ljubav, pažnju, divljenje.

Od kuda dolazi velikodušno davanje?

Velikodušno davanje dolazi iz vlastitog, unutarnjeg osjećaja zadovoljstva. Onda kada se osjećamo dobro u vezi sebe, kada su naše potrebe zadovoljene, kada iz te pozicije odlučimo učiniti nešto za drugoga. Ono doista dolazi iz srca, a ne iz potrebe da budemo viđeni, da netko konačno čuje naše pozive upomoć.

U konačnici, problem nije u davanju…

Osobe koje imaju senzibiliteta i koje prepoznaju potrebe drugih te postupaju u skladu s njima imaju visoke kapacitete njegovanja i brige o drugome. Ti kapaciteti su iznimno važni u uspostavljanju bliskih, intimnih odnosa. Stoga problem nije u njima.

Ono što je važno da takve osobe uče i razvijaju su vještine postavljanja granica, brige o sebi i vlastitim potrebama, jasnog komuniciranja istih prema partneru/ici, prijatelju/ici, šefu/ici; rad na osjećaju krivnje koji se javlja kada primamo nešto od drugoga i potrebe da odmah moramo uzvratiti istom količinom (ako ne i više) te rad na uvjerenju da smo vrijedni ljubavi neovisno o tome koliko smo dali i jesmo li uopće dali.

Možemo velikodušno davati dok istovremeno držimo vlastite granice i tražimo za sebe ono što nam je potrebno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: